Tko smo mi?
Godine predivnih uspomena





Povijest ranča Kurilovec počinje 1989. godine kada je deda Jura kupio imanje. Deda se još kao dijete igrao na tim poljima i u sjećanju su mu ostale prekrasne zelene livade i šumarci ispresijecani jezercima i potocima i oduvijek mu je bila želja da posjeduje takav grunt.
Na toj parceli je 1927. godine izgrađena veliko postrojenje za proizvodnju cigle i crijepa – ciglana.
Vlasnik ciglane bio je poduzetnik židovskog podrijetla, Josip First, kojeg su za vrijeme drugog svjetskog rata protjerali.
Ciglana je prestala sa radom 1947., strojevi su preseljeni u ciglanu Mraclin, a zgrade i veliki dimnjak su srušeni. Jedini i danas vidljivi ostaci te tvornice su masivni betonski stupovi – dio temelja kotlovnice i peći za pečenje cigle – koje smo mi kasnije upotrijebili kao osnovu za izgradnju naše prve party kuće.


Tu parcelu, od svojih 57.000 m2 kasnije kupuje obitelj Salopek iz Zagreba koja planira tu preseliti svoju poljoprivrednu proizvodnju voća i povrća. Automobilska nesreća ih sprječava u tom naumu i parcela godinama stoji zapuštena. Lokalno stanovništvo koristi je kao odlagalište otpada i pretvara u ogromno, zapušteno smetlište, a izgradnjom kanala Sava-Odra presušuju potoci i jezera i ona idilična slika sa početka priče ostaje još samo u sjećanju dede Jure.
Kada je u novinama osvanuo oglas da se parcela prodaje, nije dvojio niti sekunde – skupio je sav novac koji je imao, prodao auto, ostatak posudio i sa tada svojih 33 godine postao je vlasnikom ogromnog smetlišta koje će kasnije postati Ranch Kurilovec. Bio je to potpuno nelogičan i sulud, ali, kasnije će se pokazati, i genijalan potez koji nikome tada nije bio jasan. Naime, zemlja se tada kupovala u poljoprivredne svrhe, a u takvom stanju ta je parcela bila neupotrebljiva.
I tada kreće obnova i rekreiranje one vizije iz djetinjstva. Prvo su bageri i kamioni mjesecima odvozili smeće – brda piljevine, stare vešmašine, karoserije automobilskih olupina – a mi smo se kao klinci igrali u tom apokaliptičnom okruženju i gledali transformaciju od samog početka. Kada su strojevi završili posao krenula je sadnja stabala koja traje i danas. Godinama, u svakom slobodnom trenutku, deda je koristio svaku priliku da posadi pokoje drvo. Stotine hrastova, oraha, tisuće sadnica bagrema, borovi, vrbe, topole, lipe…nekada u organiziranim akcijama, ali najčešće sam, doslovno svako stablo na imanju zasadio je deda Jura.
Prvi objekt na ranču sagrađen je 1995. godine. Bila je to hala od čelične konstrukcije koja nam je prvo služila kao skladište za poljoprivredne strojeve, potom kao skladište za sijeno za konje, a 2019. smo je preuredili u rustikalnu dvoranu za vjenčanja.
2004. godine uz halu gradimo štalu sa 20 bokseva i otvaramo pansion za konje i školu jahanja.
2008. gradimo prvu kuću uz one stupove od stare ciglane za potrebe konjičkog kluba. U toj kući smo 2014. godine imali prvu obiteljsku svadbu. Ideja da imamo klasičnu svadbu u klasičnoj sali sa svim već viđenim i dosadnim protokolima jednostavno nije dolazila u obzir, a prostor koji bi nam odgovarao nismo mogli naći i tako smo odlučili taj dan proslaviti na ranču. Iznajmili smo šator, angažirali catering i odličan bend, dovukli brdo cuge i fešta je mogla početi. I bi fešta! Plesali smo do jutra, a gosti su nam kasnije danima javljali da im je to najbolja svadba na kojoj su ikada bili, upravo zbog ugodnog, prirodnog ambijenta i izostanka bilo kakvih svadbenih formalnosti i protokola. I tu smo shvatili da smo na tragu nečeg velikog i uzbudljivog…shvatili smo da nismo jedini „čudaci“ kojima su šuma i livada draži od hotelskog betona i stakla i da imamo priliku stvoriti oazu za sve one koji se usude razmišljati i djelovati drugačije. Već sljedeći tjedan oglasili smo da se naša kućica iznajmljuje za proslave, a ostalo je povijest. Od tog trenutka nije prošao vikend da kuća nije bila puna, a svaki slobodan trenutak koristili smo da podignemo kvalitetu prostora i usluge. Zaredalo se tu djevojačkih i momačkih večeri, rođendana, krstitki, svadbi, koncerata, team buildinga…
Na uređenju imanja i dalje neumorno radimo i neizmjerno nas veseli otkrivati u što će se sve sav taj trud i ljubav razviti.